Leže na tepihu, zalijepljene za naslonjač, skrivene u pukotinama kauča. Sitne, gotovo neprimjetne. No kad zastaneš i pogledaš pažljivije, svaka priča svoju priču.
Još malo neka ostanu – ovi sićušni otisci svakodnevice. Dok dijete trči bosonogo preko tepiha i raznosi ih po kući, dok mačka njuška ispod stola, dok netko dokrajči zadnji zalogaj kraj zatvorenih očiju. mrvice iz dnevnog boravka
A to, čini mi se, nije mala stvar.
Zato ih neću pomesti. Ne još.
Na kraju ih pokupi usisivač. Tihi nestanak. Ali dok su tu, znak su da je netko bio sit. I da je imao s kim ili zašto dijeliti kruh. Leže na tepihu, zalijepljene za naslonjač, skrivene u
Mrvice ne lažu. Ovdje se živjelo. Ovdje se jelo u društvu, u samoći, u žurbi, u miru. Netko je pažljivo složio tanjure na stolić, netko zaboravio obrisati mrvice s prstiju. Netko je bio preumoran da usisa, netko previše sretan da bi primijetio nered. Još malo neka ostanu – ovi sićušni otisci svakodnevice
Here’s a creative write-up in Croatian for “mrvice iz dnevnog boravka” (crumbs from the living room), written as a short poetic-prose reflection. Nisu glasne. Ne traže pažnju. Mrvice su nijemi svjedoci života koji se odvio između četiri zida.